O melodičnom učenju Kur’ana Plemenitog

Foto: Ilustracija / pixabay.com

Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav po pitanju dozvoljenosti melodičnog učenja Kur’ana Plemenitog, odnosno učenja Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i po pitanju učenja Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasnog učenja Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom.

Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav po pitanju dozvoljenosti melodičnog učenja Kur’ana Plemenitog1Vjerujemo da je autorova namjera bila objasniti pitanje učenja Kur’ana određenim melodijama ili, kako se to kaže, učenje Kur’ana po mekamima (بالمقامات), navodeći stavove učenjaka koji smatraju da je takva praksa dozvoljena i pohvalna, ali, isto tako, citirajući argumente i dokaze onih učenjaka koji osuđuju takvu praksu. S obzirom da se na mnogo mjesta kroz djelo Sa Kur’anom Plemenitim šejha Mahmuda Halila el-Husarija, posebno u poglavlju kojeg u našem prijevodu imate priliku čitati, (pro)nalaze termini koje prevodimo sa „pjevušenje“ ili „melodijsko učenje poput pjevušenja“, da bi izbjegli doslovan prijevod kao „pjevanje“, smatramo da je bitno na ovome mjestu naglasiti da se pod takvim izrazima ima namjera ukazati na ono učenje Kur’ana melodijama, mekamima, koje, upravo zbog velike pažnje koja se posvećuje tim melodijama, udaljava od onoga što bi mogli nazvati ispravnim učenjem Kur’ana. Izraz التغني koji koristi šejh Husari i koji se u formi يتغنى navodi i u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg bilježi imam Muslim u Sahihu, protumačen je od strane nekih islamskih učenjaka kao „uljepšavanje glasa prilikom učenja Kur’ana, glasno i jasno, sa poniznošću pred Uzvišenim Allahom, bez pretjerivanja i upinjanja preko svojih mogućnosti“. Hadisi u kojima se govori da ne pripada ummetu muslimana onaj koji ne uljepšava učenje Kur’ana ne govore o tome da se to radi poput pjevanja. Naprotiv, radi se o uljepšavanju glasa, čuvanju izgovora harfova, jasnom i razumljivom učenju, po tertilu, tj. da svaki harf bude povezan za onaj koji je prije njega i koji dolazi nakon njega, a svaka riječ, isto tako, bude u učenju povezana sa prethodnom i onom koja slijedi kao se ne bi, primjenom proizvoljnih pauzalnih formi dobila oprečna i pogrešna značenja. Mogli bi kazati da je jedan od ciljeva uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana odavanje posebnog poštovanja prema Allahovoj, dž.š., Objavi, kako bi se ona i po tome razlikovala od svake vrste ljudskog govora, te da bi se srca ljudi, preko lijepog učenja, probudila i od straha i poniznosti smekšala i postala otvorenija za kur’anske ajete. Poznato je da su prije objave Kur’ana Arapi imali običaj pjevati prilikom dugih putovanja na devama kako bi im na taj način vrijeme brže prošlo. Kada je, pak, počela objava Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., je želio da se muslimani zaokupe učenjem Kur’ana i da učenjem Kur’ana zamjene lošu praksu pjevušenja, naravno uz obazrivost na izgovor harfova i primjenu tedžvidskih pravila. Često se, nažalost, dešava da radi prevelikog obzira prema samoj melodiji i lijepom osjećaju koju ona može pobuditi kod slušalaca učenja Kur’ana i samog učača, učač biva „ponesen“ istom, te se dešava da neispravno arikuliše pojedine harfove, što je sigurno pogrešno, te da dolazi do potpunog zanemarivanja tedžvidskih pravila. Isto tako, dešava se da učači Kur’ana, prije nego što potpuno savladaju izgovor svih harfova i sva tedžvidska pravila, pod uticajem učenja određenih istaknutih učača Kur’ana, poput šejha Abdul-Basit Abdus-Sameda, bivaju „zavedeni“ i nastoje „kopirati“ melodiju i intonaciju kojoj spomenuti šejh uči. Tako ćeš, dragi brate i cijenjena sestro, čuti neke učače kako nastoje zadiviti mase svojim glasom i „kapacitetom pluća“, kako se to u njihovom društvu često može čuti. Međutim, kada bi upitali neke od njih o, recimo, nekom tedžvidskom pravilu, riječi na koju treba obratiti posebnu pažnju, ili, primjera radi, po kojem rivajeti i kira’etu uče, uvidjeli bi da bi oni ostali nepomični i zbunjeni. Praksa učenja Kur’ana jakim glasom, visokom intonacijom i sa izrazitom obazrivošću prema mekamima i dojmu kojeg učač nastoji ostaviti kod slušalaca, veoma je prisutna u našem društvu. Upravo je to razlog zbog kojeg se odlučujemo pisati o ovoj temi i prenijeti zapažanja šejha Husarija o ovoj praksi, te pokušati dati određenu predstavu o ispravnom načinu učenja Kur’ana. Kao što kaligraf nastoji uljepšati svoj rad ulažući krajnji napor prilikom njegove izrade, ne skrnaveći tako kur’anske ajete i harfove iz kojih su satkani, već nastojeći steći Božije zadovoljstvo i prenijeti poruku koju oni nose, isto tako učač Kur’ana svojim glasom treba ukazati na ljepotu Božijeg Govora, ali najprije obazirući se na izgovor harfova i kur’anskih riječi, razmišljajući o porukama i poukama koje one sa sobom nose, nastojeći ih primjeniti u vlastitom životu. Namjera učača Kur’ana ne bi trebala biti povećanje ugleda kod slušalaca upravo preko njegovog lijepog učenja. Već smo pokušali objasniti izraze „pjevušenje“ i „melodijsko učenje poput pjevušenja“ i na šta se one odnose. Na ovom mjestu želimo reći nešto o, možemo slobodno reći, gotovo nepoznatoj temi (posebno za bh. učače Kur’ana) i oblasti koja se veže za učenje Kur’ana. Radi se, naime, o mekamima, ili „znanosti o mekamima“ – ‘ilm al-maqāmāt – (علم المقامات). Prema snimcima emisije sa jednog iranskog radija kroz koju su slušaoci upoznati sa mekamima, načinom primjene, njihovom porijeklu, vrstama, prvi za kojeg se putem određenih djela zna da je učio Kur’an po mekamima ili melodijama (الألحان) koje su svojstvene samo učenju Kur’ana i koji je objasnio pravila i propise koji se trebaju čuvati i poštovati kako bi učenje bilo ispravno, bio je Ubejdullah ibn Ebi Bekrete es-Seqafijj, poznat kao Ebu-Hatem, koji je živio u prvom stoljeću po Hidžri. Nećemo se upuštati u raspravu o tome da li je primjena mekama u učenju Kur’ana dozvoljena ili ne, jer – za to će nam, vjerujemo, biti dovoljan navedeni rad šejha Husarija, ali svakako želimo ukratko objasniti sam pojam „mekam“, neke najpoznatije mekame i termine koji se često spominju u kontekstu te znanosti. Zadovoljit ćemo se objašnjenjem nekih termina koji će nam, nadamo se, osvijetliti pitanje mekama kojima se uči Kur’an, a znanost o mekamima se jedino može prenijeti – usmeno, dakle, nije moguće napsiati kako se uči određeni mekam. Moguće je samo objasniti kada, uz koje ajete se uči određeni mekam, gdje mu je izvorište i koje su mu karakteristike. Kada kažemo „mekam kojim se uči Kur’an“ svakako mislimo na onu melodiju i intonaciju prilikom učenja Kur’ana uz koju se u potpunosti čuva izgovor harfova i kur’anskih riječi i primjenjuju tedžvidska pravila. Sve što ne ulazi u ovaj opseg je neprimjereno učenju Kur’ana i može se svrstati u pretjerivanja koja su zabranjena. Sa stanovišta muzike, pod Al-Maqām as-sawtī (المقام الصوتي) se misli na visinu tona kojom se odlikuje određeni glas. Slijedeći pojam koji trebamo pojasniti jeste As-Silm al-mūsīqi السلم الموسيقي. To je izraz za skupinu (muzičkih) tonova, tačnije sedam tonova. Prema tabeli solimizacije (tehnika učenja muzičkih tonova, prilagođena pjevanju) ti tonovi su: Do, Re, Mi, Fa, So, La, Ti. Izrazom An-Našāz (النشاز) označava se prelazak sa jednog na drugi mekam, a taj drugi mekam je, svakako, različit od prethodnog i sam prelazak je neugodan za slušaoce. Početna intonacija, tj. najniži ton glasa pri kojem je govor potpuno razumljiv, što je vrlo bitno kod učenja Kur’ana, naziva se Al-Qarār (القرار). Pojam Al-Ğawāb (الجواب), pojednostavljeno, označava višu intonaciju, a pojam Ğawab al-ğawab (جواب الجواب) najvišu intonaciju. Nadamo se da smo objašnjenjem spomenutih termina barem za nijansu cijenjenom čitaocu približili značenje pojma maqām u kontekstu učenja Kur’ana. Najpoznatiji mekami su: „Saba“ (صبا), „Nehavend“ (نهاوند), „Adžem“ (عجم), „Bejat“ (بيات), „Sika“ (سيكا), Hidžaz“ (حجاز) i „Rast“ (رست), a početna slova naziva ovih mekama sadržana su stihu صُنِعَ بِسَحَر. Pojedini učenjaci ovoj skupinu osnovnih i najpoznatijih mekama dodaju i mekam „Kurd“ (كرد) , te proširuju stih sa harfom ك, tako da glasi صُنِعَ بِسَحَرك. Spomenuti mekami imaju mnogo podvrsta i srodnih mekama, ali mi ćemo se zadovoljiti i ovom, rekli bi smo, najpoznatijom podjelom i klasifikacijom. Pojedini učači uče samo po jednom mekamu, drugi po dva, a neki po više mekama, naprimjer, šejh Mustafa Isma’il, poznati egipatski učač, uči i po sedam mekama. Učači Kur’ana učenje obično počinju mekamom „Bejat“, jer je počinjanje i ponovno vraćanje na ovaj mekam izuzetno lahko. Izučavati ovu znanost mogu samo oni koji su u potpunosti savladali izgovor harfova i koji su zaronili u dubine tedžvidske znanosti. Pojedini učači počinju učenje mekamom „Bejat“, zatim uče mekamom „Rast“, pa „Nehavend“, a učenje završavaju obratno, tj. učeći mekamom „Nehavend“, zatim, dakle, „Rast, te završavaju „Bejatom“. Počinjanje i završavanje učenja Kur’ana mekamom „Bejat“ postalo je nepisano pravilo. Također, ako je učač počeo učenje, naprimjer, mekamom „Rast“, radi ljepote učenja i ugodnosti slušanja trebao bi učenje završiti istim mekamom. Važno je napomenuti da se učenje treba započeti tišim glasom, niskom intonacijom, pri čemu je učenje potpuno razumljivo, dakle, svi harfovi su ispravno artikulisani i u potpunosti su primjenjena tedžvidska pravila. Kao što svaka znanost ima određene zakonitosti i pravila, izuzetak ne čini i znanost o mekamima. Često možemo čuti kako određeni učači uče Kur’an po nekom mekamu i jasno se može odrediti o kojem mekamu se radi, ali je takvo učenje neuređeno i nedotjerano jer učač nije naučio i savladao sva pravila koja znanost o mekamima sadrži. Isto tako, dešava se da određeni učači provode mnogo vremena slušajući učenje nekih od najpoznatijih učača Kur’ana i kroz to slušanje naravno i prisvoje određene melodije, budu u mogućnosti da ih raspoznaju, ali kada uče Kur’an nisu u stanju primjeniti neku od melodija ili, pak, da sa jedne melodije ispravno pređu na drugu. Zašto se ovo dešava? Upravo zbog načina učenja, tj. selektivnog slušanja pojedinih učača i snimaka kao i zbog zaboravljanja da se ova znanost uglavnom izučava pred nekim stručnjakom i učenjakom. Karakteristika mekama je to da se određeni mekami, što je i jedan o ciljeva učenja po mekamima, primjenjuju uz tematiku kur’anskih ajeta. Naprimjer, mekamom „Hidžaz“, jedan od najpoznatijih mekama, uče se oni ajeti koji govore o nekim tužnim prozorima iz kur’anskih kazivanja, ajeti koji govore o Sudnjem danu, kažnjavanju nevjernika u džehennemskoj vatri, jer je sam mekam „Hidžaz“ kada se sluša – žalostan, te na najbolji način, uz odabrani mekam, slušaocima koji prate učenje Kur’ana i nastoje razumjeti neka od značenja koja dopiru do njih, učač Kur’ana može „približiti“ situacije i prizore o kojima Kur’an govori. Zanimljivo je spomenuti da postoje posebne institucije, udruženja, halke i škole za učenje mekama. Osim toga, učenje Kur’ana raznim mekamima je svakodnevna pojava i nije teško odrediti kojim mekamom uči određena osoba, bio to imam u nekoj džamiji, mujezin koji uči ezan ili, pak, običan svijet koji, recimo, Kur’an uči naglas kod kuće. Također, pojedini učači su poznati po svom specifičnom učenju, a ta specifičnost dolazi upravo zbog određenog mekama kojeg isti često koristi prilikom učenja Kur’ana. Nije rijedak slučaj da se pojedinci usprotive praksi učenja Kur’ana mekamima, a da i sami, ne znajući, Kur’an uče nekim od mekama. Neki će reći da učači lijepog glasa zaista trebaju poznavati mekame kojima se uči Kur’an kako bi različitim melodijama slušaocima pokušali približiti različita značenja koja nose kur’anski ajeti., odnosno učenja Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i po pitanju učenja Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasnog učenja Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom.2Izvor: Mahmud Halil el-Husari, Ma’a Al-Qur’an al-Karim (Sa Kur’anom Plemenitim), Maktaba as-sunna, Kairo, 2002, str. 83. Prijevod sa arapskog jezika i bilješke: M.K.)

Tako su, recimo, neki islamski učenjaci došli do odgovora da je navedeno mekrūh, vjerom pokuđen i prezira vrijedan postupak i nisu preporučivali tu praksu. U skupini tih učenjaka nalaze se: Enes ibn Mālik, Se’īd ibn Musejjeb, Se’īd ibn Džubejr, El-Hasan el-Basrī, Ibn Sīrīn, Mālik ibn Enes i Ahmed ibn Hanbel. Svoje mišljenje su argumentirali slijedećim dokazima:

1. Od Zijada ibn en-Numejra se da je sa nekim učačima Kur’ana došao do Enesa ibn Malika, pa mu je rečeno: „Uči“, te je on podigao svoj glas i prilikom učenja primjenjivao određene melodije, pjevušio, a mogao je učiti veoma visokom intonacijom. Enes ibn Malik je tada skinuo crni ogrtač, neku tkaninu, kojom je pokrio svoje lice, i rekao je: „O, ti! Tako nisu radili prije“, a svaki put kada bi se Enes ibn Malik susreo s nečim što ne bi odobravao i što mu je pričinjavalo neugodnost, otkrivao bi lice.

2. Prenešeno je od Se’ida ibn Musejjeba da je čuo Omera ibn Abdil-Aziza kako uči melodično, pjevušeći, prilikom predvođenja ljudi u namazu i učenja Kur’ana u njemu, te mu je Se’id ibn Musejjeb poslao pismo u kojem mu je rekao: „Allah te učinio boljim. Uistinu, učači Kur’ana, istaknuti učenjaci te oblasti, nisu tako učili.“ Omer ibn Abdil-Aziz je nakon toga prestao sa praksom učenja Kur’ana melodično, poput pjevušenja.

3. Prenosi se od El-Qasima ibn Muhammeda da je neki čovjek melodično učio Kur’an u džamiji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je to on osudio i tom prilikom naveo dotičnom ove kur’anske ajete: “A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga.” (Fussilet, 41-42.)


Bilješke   [ + ]

1. Vjerujemo da je autorova namjera bila objasniti pitanje učenja Kur’ana određenim melodijama ili, kako se to kaže, učenje Kur’ana po mekamima (بالمقامات), navodeći stavove učenjaka koji smatraju da je takva praksa dozvoljena i pohvalna, ali, isto tako, citirajući argumente i dokaze onih učenjaka koji osuđuju takvu praksu. S obzirom da se na mnogo mjesta kroz djelo Sa Kur’anom Plemenitim šejha Mahmuda Halila el-Husarija, posebno u poglavlju kojeg u našem prijevodu imate priliku čitati, (pro)nalaze termini koje prevodimo sa „pjevušenje“ ili „melodijsko učenje poput pjevušenja“, da bi izbjegli doslovan prijevod kao „pjevanje“, smatramo da je bitno na ovome mjestu naglasiti da se pod takvim izrazima ima namjera ukazati na ono učenje Kur’ana melodijama, mekamima, koje, upravo zbog velike pažnje koja se posvećuje tim melodijama, udaljava od onoga što bi mogli nazvati ispravnim učenjem Kur’ana. Izraz التغني koji koristi šejh Husari i koji se u formi يتغنى navodi i u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg bilježi imam Muslim u Sahihu, protumačen je od strane nekih islamskih učenjaka kao „uljepšavanje glasa prilikom učenja Kur’ana, glasno i jasno, sa poniznošću pred Uzvišenim Allahom, bez pretjerivanja i upinjanja preko svojih mogućnosti“. Hadisi u kojima se govori da ne pripada ummetu muslimana onaj koji ne uljepšava učenje Kur’ana ne govore o tome da se to radi poput pjevanja. Naprotiv, radi se o uljepšavanju glasa, čuvanju izgovora harfova, jasnom i razumljivom učenju, po tertilu, tj. da svaki harf bude povezan za onaj koji je prije njega i koji dolazi nakon njega, a svaka riječ, isto tako, bude u učenju povezana sa prethodnom i onom koja slijedi kao se ne bi, primjenom proizvoljnih pauzalnih formi dobila oprečna i pogrešna značenja. Mogli bi kazati da je jedan od ciljeva uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana odavanje posebnog poštovanja prema Allahovoj, dž.š., Objavi, kako bi se ona i po tome razlikovala od svake vrste ljudskog govora, te da bi se srca ljudi, preko lijepog učenja, probudila i od straha i poniznosti smekšala i postala otvorenija za kur’anske ajete. Poznato je da su prije objave Kur’ana Arapi imali običaj pjevati prilikom dugih putovanja na devama kako bi im na taj način vrijeme brže prošlo. Kada je, pak, počela objava Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., je želio da se muslimani zaokupe učenjem Kur’ana i da učenjem Kur’ana zamjene lošu praksu pjevušenja, naravno uz obazrivost na izgovor harfova i primjenu tedžvidskih pravila. Često se, nažalost, dešava da radi prevelikog obzira prema samoj melodiji i lijepom osjećaju koju ona može pobuditi kod slušalaca učenja Kur’ana i samog učača, učač biva „ponesen“ istom, te se dešava da neispravno arikuliše pojedine harfove, što je sigurno pogrešno, te da dolazi do potpunog zanemarivanja tedžvidskih pravila. Isto tako, dešava se da učači Kur’ana, prije nego što potpuno savladaju izgovor svih harfova i sva tedžvidska pravila, pod uticajem učenja određenih istaknutih učača Kur’ana, poput šejha Abdul-Basit Abdus-Sameda, bivaju „zavedeni“ i nastoje „kopirati“ melodiju i intonaciju kojoj spomenuti šejh uči. Tako ćeš, dragi brate i cijenjena sestro, čuti neke učače kako nastoje zadiviti mase svojim glasom i „kapacitetom pluća“, kako se to u njihovom društvu često može čuti. Međutim, kada bi upitali neke od njih o, recimo, nekom tedžvidskom pravilu, riječi na koju treba obratiti posebnu pažnju, ili, primjera radi, po kojem rivajeti i kira’etu uče, uvidjeli bi da bi oni ostali nepomični i zbunjeni. Praksa učenja Kur’ana jakim glasom, visokom intonacijom i sa izrazitom obazrivošću prema mekamima i dojmu kojeg učač nastoji ostaviti kod slušalaca, veoma je prisutna u našem društvu. Upravo je to razlog zbog kojeg se odlučujemo pisati o ovoj temi i prenijeti zapažanja šejha Husarija o ovoj praksi, te pokušati dati određenu predstavu o ispravnom načinu učenja Kur’ana. Kao što kaligraf nastoji uljepšati svoj rad ulažući krajnji napor prilikom njegove izrade, ne skrnaveći tako kur’anske ajete i harfove iz kojih su satkani, već nastojeći steći Božije zadovoljstvo i prenijeti poruku koju oni nose, isto tako učač Kur’ana svojim glasom treba ukazati na ljepotu Božijeg Govora, ali najprije obazirući se na izgovor harfova i kur’anskih riječi, razmišljajući o porukama i poukama koje one sa sobom nose, nastojeći ih primjeniti u vlastitom životu. Namjera učača Kur’ana ne bi trebala biti povećanje ugleda kod slušalaca upravo preko njegovog lijepog učenja. Već smo pokušali objasniti izraze „pjevušenje“ i „melodijsko učenje poput pjevušenja“ i na šta se one odnose. Na ovom mjestu želimo reći nešto o, možemo slobodno reći, gotovo nepoznatoj temi (posebno za bh. učače Kur’ana) i oblasti koja se veže za učenje Kur’ana. Radi se, naime, o mekamima, ili „znanosti o mekamima“ – ‘ilm al-maqāmāt – (علم المقامات). Prema snimcima emisije sa jednog iranskog radija kroz koju su slušaoci upoznati sa mekamima, načinom primjene, njihovom porijeklu, vrstama, prvi za kojeg se putem određenih djela zna da je učio Kur’an po mekamima ili melodijama (الألحان) koje su svojstvene samo učenju Kur’ana i koji je objasnio pravila i propise koji se trebaju čuvati i poštovati kako bi učenje bilo ispravno, bio je Ubejdullah ibn Ebi Bekrete es-Seqafijj, poznat kao Ebu-Hatem, koji je živio u prvom stoljeću po Hidžri. Nećemo se upuštati u raspravu o tome da li je primjena mekama u učenju Kur’ana dozvoljena ili ne, jer – za to će nam, vjerujemo, biti dovoljan navedeni rad šejha Husarija, ali svakako želimo ukratko objasniti sam pojam „mekam“, neke najpoznatije mekame i termine koji se često spominju u kontekstu te znanosti. Zadovoljit ćemo se objašnjenjem nekih termina koji će nam, nadamo se, osvijetliti pitanje mekama kojima se uči Kur’an, a znanost o mekamima se jedino može prenijeti – usmeno, dakle, nije moguće napsiati kako se uči određeni mekam. Moguće je samo objasniti kada, uz koje ajete se uči određeni mekam, gdje mu je izvorište i koje su mu karakteristike. Kada kažemo „mekam kojim se uči Kur’an“ svakako mislimo na onu melodiju i intonaciju prilikom učenja Kur’ana uz koju se u potpunosti čuva izgovor harfova i kur’anskih riječi i primjenjuju tedžvidska pravila. Sve što ne ulazi u ovaj opseg je neprimjereno učenju Kur’ana i može se svrstati u pretjerivanja koja su zabranjena. Sa stanovišta muzike, pod Al-Maqām as-sawtī (المقام الصوتي) se misli na visinu tona kojom se odlikuje određeni glas. Slijedeći pojam koji trebamo pojasniti jeste As-Silm al-mūsīqi السلم الموسيقي. To je izraz za skupinu (muzičkih) tonova, tačnije sedam tonova. Prema tabeli solimizacije (tehnika učenja muzičkih tonova, prilagođena pjevanju) ti tonovi su: Do, Re, Mi, Fa, So, La, Ti. Izrazom An-Našāz (النشاز) označava se prelazak sa jednog na drugi mekam, a taj drugi mekam je, svakako, različit od prethodnog i sam prelazak je neugodan za slušaoce. Početna intonacija, tj. najniži ton glasa pri kojem je govor potpuno razumljiv, što je vrlo bitno kod učenja Kur’ana, naziva se Al-Qarār (القرار). Pojam Al-Ğawāb (الجواب), pojednostavljeno, označava višu intonaciju, a pojam Ğawab al-ğawab (جواب الجواب) najvišu intonaciju. Nadamo se da smo objašnjenjem spomenutih termina barem za nijansu cijenjenom čitaocu približili značenje pojma maqām u kontekstu učenja Kur’ana. Najpoznatiji mekami su: „Saba“ (صبا), „Nehavend“ (نهاوند), „Adžem“ (عجم), „Bejat“ (بيات), „Sika“ (سيكا), Hidžaz“ (حجاز) i „Rast“ (رست), a početna slova naziva ovih mekama sadržana su stihu صُنِعَ بِسَحَر. Pojedini učenjaci ovoj skupinu osnovnih i najpoznatijih mekama dodaju i mekam „Kurd“ (كرد) , te proširuju stih sa harfom ك, tako da glasi صُنِعَ بِسَحَرك. Spomenuti mekami imaju mnogo podvrsta i srodnih mekama, ali mi ćemo se zadovoljiti i ovom, rekli bi smo, najpoznatijom podjelom i klasifikacijom. Pojedini učači uče samo po jednom mekamu, drugi po dva, a neki po više mekama, naprimjer, šejh Mustafa Isma’il, poznati egipatski učač, uči i po sedam mekama. Učači Kur’ana učenje obično počinju mekamom „Bejat“, jer je počinjanje i ponovno vraćanje na ovaj mekam izuzetno lahko. Izučavati ovu znanost mogu samo oni koji su u potpunosti savladali izgovor harfova i koji su zaronili u dubine tedžvidske znanosti. Pojedini učači počinju učenje mekamom „Bejat“, zatim uče mekamom „Rast“, pa „Nehavend“, a učenje završavaju obratno, tj. učeći mekamom „Nehavend“, zatim, dakle, „Rast, te završavaju „Bejatom“. Počinjanje i završavanje učenja Kur’ana mekamom „Bejat“ postalo je nepisano pravilo. Također, ako je učač počeo učenje, naprimjer, mekamom „Rast“, radi ljepote učenja i ugodnosti slušanja trebao bi učenje završiti istim mekamom. Važno je napomenuti da se učenje treba započeti tišim glasom, niskom intonacijom, pri čemu je učenje potpuno razumljivo, dakle, svi harfovi su ispravno artikulisani i u potpunosti su primjenjena tedžvidska pravila. Kao što svaka znanost ima određene zakonitosti i pravila, izuzetak ne čini i znanost o mekamima. Često možemo čuti kako određeni učači uče Kur’an po nekom mekamu i jasno se može odrediti o kojem mekamu se radi, ali je takvo učenje neuređeno i nedotjerano jer učač nije naučio i savladao sva pravila koja znanost o mekamima sadrži. Isto tako, dešava se da određeni učači provode mnogo vremena slušajući učenje nekih od najpoznatijih učača Kur’ana i kroz to slušanje naravno i prisvoje određene melodije, budu u mogućnosti da ih raspoznaju, ali kada uče Kur’an nisu u stanju primjeniti neku od melodija ili, pak, da sa jedne melodije ispravno pređu na drugu. Zašto se ovo dešava? Upravo zbog načina učenja, tj. selektivnog slušanja pojedinih učača i snimaka kao i zbog zaboravljanja da se ova znanost uglavnom izučava pred nekim stručnjakom i učenjakom. Karakteristika mekama je to da se određeni mekami, što je i jedan o ciljeva učenja po mekamima, primjenjuju uz tematiku kur’anskih ajeta. Naprimjer, mekamom „Hidžaz“, jedan od najpoznatijih mekama, uče se oni ajeti koji govore o nekim tužnim prozorima iz kur’anskih kazivanja, ajeti koji govore o Sudnjem danu, kažnjavanju nevjernika u džehennemskoj vatri, jer je sam mekam „Hidžaz“ kada se sluša – žalostan, te na najbolji način, uz odabrani mekam, slušaocima koji prate učenje Kur’ana i nastoje razumjeti neka od značenja koja dopiru do njih, učač Kur’ana može „približiti“ situacije i prizore o kojima Kur’an govori. Zanimljivo je spomenuti da postoje posebne institucije, udruženja, halke i škole za učenje mekama. Osim toga, učenje Kur’ana raznim mekamima je svakodnevna pojava i nije teško odrediti kojim mekamom uči određena osoba, bio to imam u nekoj džamiji, mujezin koji uči ezan ili, pak, običan svijet koji, recimo, Kur’an uči naglas kod kuće. Također, pojedini učači su poznati po svom specifičnom učenju, a ta specifičnost dolazi upravo zbog određenog mekama kojeg isti često koristi prilikom učenja Kur’ana. Nije rijedak slučaj da se pojedinci usprotive praksi učenja Kur’ana mekamima, a da i sami, ne znajući, Kur’an uče nekim od mekama. Neki će reći da učači lijepog glasa zaista trebaju poznavati mekame kojima se uči Kur’an kako bi različitim melodijama slušaocima pokušali približiti različita značenja koja nose kur’anski ajeti.
2. Izvor: Mahmud Halil el-Husari, Ma’a Al-Qur’an al-Karim (Sa Kur’anom Plemenitim), Maktaba as-sunna, Kairo, 2002, str. 83. Prijevod sa arapskog jezika i bilješke: M.K.)
Zatvori

Newsletter

Najnovije

Urednik

Mensur Kerla

Nastavnik Tefsīra i Povijesti islama u JU Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu | MA Tefsīra