Bedr je ogledalo svakog muslimana

Foto: Ilustracija / pixabay.com

Sudeći po broju učesnika, bitka na Bedru je bila jedna mala, ali po svojoj važnosti za budućnost jedna od najznačajnijih bitaka u povijesti islama. Koliko je bila važna za ideju islama, kao samu baštinu Božiju, dostatno govori vapaj pečatnog Poslanika islama (a.s.), kada je neposredno pred sami boj zavapio: „Gospodaru, ako ova mala skupina danas bude poražena u ovoj bici, nikoga više neće biti na Zemlji ko će Ti se istinski klanjati!“

Allāh vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili nejaki – zato se bojte Allāha, da biste bili zahvalni.1Āl ’Imrān, 123.

Sudeći po broju učesnika, bitka na Bedru je bila jedna mala, ali po svojoj važnosti za budućnost jedna od najznačajnijih bitaka u povijesti islama. Koliko je bila važna za ideju islama, kao samu baštinu Božiju, dostatno govori vapaj pečatnog Poslanika islama (a.s.), kada je neposredno pred sami boj zavapio: „Gospodaru, ako ova mala skupina danas bude poražena u ovoj bici, nikoga više neće biti na Zemlji ko će Ti se istinski klanjati!“ Bog je odgovorio na zaziv Miljenika svoga i poslao vojsku od pet hiljada meleka, mnogo više od broja kojemu se Muhammed a.s. nadao (Āl ’Imrān, 124-125).

U bici koja se vodila u srcu ‘ramazanskog vremena’, bici koja je značila život ili smrt, biti ili ne biti, Bog je stao na stranu muslimana, istinskih a ne metaforičkih, i darovao im pobjedu koja je promijenila svijet (el-Enfāl, 17), jer Bog uvijek staje na stranu onih koji su odnjegovani, ako su odnjegovani, na vrijednostima Njegovih Imena i Atributa (Tirmizī, Tefsīr 15:6). Koliko god je ta pobjeda bila važna za mladu muslimansku zajednicu, ostala je biti mnogo važnija za svaki pojedinačni muslimanski život u kasnijim vremenima, život koji bi morao biti njegovan na istim odlikama i vrijednostima na kojima su stasali prvi muslimani okupljeni oko pečatnog Poslanika islama (a.s.). Bog nije pomogao prve muslimane zbog same ideje islama, jer ta ideja je baština Njegova Bića za koju On zna da nikada ne može u napast i pogibelj dovedena biti (Āl’Imrān, 126). Bog se, uostalom, umije brinuti za svoju baštinu. Bog ih je, zapravo, pomogao zbog njih samih. Podržao ih je zbog onoga što oni jesu, i nikada njegova pomoć u povijesti nije izostajala kadgod su muslimani bili ono što uvijek trebaju i moraju biti: iskreni, hrabri jedinstveni, nesebični, bogobojažljivi, dosljedni, solidarni, miroljubivi, uljuđeni i budni.

Bili su to ljudi takve javne muslimanske kulture koja je plijenila i koja ih je, jednostavno, činila poželjnim za druge i drugačije. Međutim, ti ljudi nisu takvi rođeni, oni su takvi postali i ostali do kraja svojih života.

Rešid Hafizović

A morali su takvi biti jer ih je odgajao Poslanik (a.s.) koga je odnjegovao njegov Gospodar i poučio ga najljepšem odgoju. To su bila muslimanska pokoljenja koja nisu lagala, nisu krala, nisu nedužne ubijala, nisu jezikom i rukama svojim ugrožavala druge ljude i njihove imetke, niti su se uplitala u tuđe živote, a zanemarivali svoje vlastite. Bili su to ljudi takve javne muslimanske kulture koja je plijenila i koja ih je, jednostavno, činila poželjnim za druge i drugačije. Međutim, ti ljudi nisu takvi rođeni, oni su takvi postali i ostali do kraja svojih života. Makar su rođeni u ontološkoj postelji islama (fitra), prema svjedočenju Muhammeda (a.s.), oni su ipak njemu došli kao pagani, idolopoklonici, a on ih je vlastitim primjerom i vlastitim životom učinio takvim muslimanima da su postali ozbiljan i dovoljan razlog za onakvu Božiju milost i potporu kakvu su primili na Bedru na dan odsudne odluke. Dakle, kakvi su bili do Bedra i na samome Bedru, muslimani Bedra su ostali isti i kroz preostale godine svoga života, a to je upravo ono što znači biti musliman u svijetu za sebe i za druge Musliman nije biološka ili ne samo biološka, već ponajprije misijska činjenica koja se glanca kroz sve zemaljske godine našeg života. Ti muslimani su bili i ostali zvijezde vodilje za kasnije muslimane (Maybudi, Kešf, I:561), kako svjedoči pečatni Poslanik islama (a.s.), pa i za nas u Bosni, ovdje i sada. Nikada se nisu ortačili sa dušmanima muslimana i borili se protiv nekih drugih muslimana, kako se to danas među muslimanima zbiva diljem muslimanskog svijeta, nego su milostivi i samilosni bili jedni prema drugima, a prema neprijatelju strogi i nepopustljivi.

Cijenili su svaki ljudski život i na bojištu su oduzimali život samo onome ko je izravno atakovao na njihov vlastiti život. Njihov odnos prema zarobljenicima na Bedru je to najbolje posvjedočio. Svakom zarobljenom pismenom neprijatelju poklanjali su slobodu pod uvjetom da opismeni deset muslimana. Mogli su oni iskati i neku drugu otkupninu, ali bolje i strateškije od ove nije bilo i nikada je ne može biti. Koliko god ovaj postupak prvih muslimana govori u korist poštivanja ljudskog, pa makar i dušmanskog života, i tolerancije, još više govori o njihovoj ljubavi prema pismenosti, znanju i kulturnoj uljudbi.

To je bila ona muslimanska svijest koja je jasno znala da ‘bedr sablje’ traje kratko i prolazi brzo, ali ‘bedr vlastite duše, srca, uma, pera, tinte i knjige’, taj ‘bedr’ traje cijeli život u nesmiljenoj samospoznajnoj borbi sa sobom i protiv sebe. U tu ‘bitku’ se ne ide bez ‘pera i tinte’, tog svjetlosnog krvotoka duha, a bez ‘džihada perom i tintom’ nema svjetla znanja i mudrosti bez kojih jedan muslimanski život ne može da se pretakne u blistavi krijes koji osvjetljuje put onima koji još bauljaju u mraku neznanja i barbarizmu nepismenosti. Bez znanja i mudrosti, uostalom, nijedan musliman ne može pristupiti sadržaju Kur’āna, toj ‘Allāhovoj trpezi’ (Dārimī, Fadā’il el-Kur’ān, II, 1.422) razastrtoj usred ramazana, pored koje bdije duh pečatnog Poslanika islama (a.s.) i čeka ‘uzvanike Milostivoga’ (Merjem, 85), koji se pravim muslimanima zovu, da joj pristupe i uzmu spoznaje prikladne njihovu personalitetu Kako bi nepismeni mogli pristupiti toj ‘ramazanskoj trpezi’, kad njen sadržaj čini Kur’ān kao neposredni otisak Božijeg Znanja, a Božije Znanje je najobuhvatniji Božiji Atribut čije blagodati je Bog učinio krajnjom svrhom vlastitog stvaranja i najuzvišenijim oblikom ljudskog slavljenja Boga? Ondje, u Kur’ānu je Bog, između ostalog, objasnio detaljno sva pravila vojevanja ‘bedra sabljom’, na kojem se lije krv, i ‘bedra sa vlastitom dušom’ na kojem se lije tinta i beru plodovi znanja i mudrosti, vjere i ljubavi, slobode i odgovornosti, strahopoštovanja i nadanja… A njegov Poslanik (a.s.) je samo još dodao da je teže, ali bolje i isplatnije vojevati ‘bedr tintom i perom’, jer koliko god je vrijedna kap krvi paloga šehīda, kao svjedoka istine, u ma kojoj historijskoj bici, mnogo je vrjednija kap tinte učenjaka koji ispisuje plavu ‘odbrambenu liniju’ mudrosti i znanja oko ljudske civilizacije, uzdiže je, uljuđuje i prosvjećuje kako ne bi u napast dovedena bila. No, kada se jedna muslimanska svijest uz suštinsko i punovažno znanje okiti još i duhovnom vrlinom (edeb) i moralnim ćudoređem (memākir el-ahlāk) (Ahmed, Musned, I:403), kako je svjedočio vlastitim životom sam Miljenik Allāhov, ta svijest neće samo osvijetliti svijet, nego će ga i pripitomiti, umiti i nagizdati odorom raskošne duhovne kulture i civilizacijske uljudbe.

Upravo tu svijest je Bog pozvao u svijet da bude duhovna avangarda ljudskome rodu (Āl ’Imrān, 110) i da podijeli sa ostatkom ljudskoga roda najuzvišenije plodove Bedra, kao kolijevke najuzvišenijih vrijednosti koje je Bedr utemeljio, i kao ogledala koje je stavljeno pred svakog muslimana, ogledala pred koje svaki musliman u svakom vremenu treba stati i ogledati se u svakom danu svoga života, kako bi se mogao prizvati svijesti o tome šta uopće znači biti musliman u svijetu.2Autor: Rešid Hafizović / preporod.com


Bilješke   [ + ]

1. Āl ’Imrān, 123.
2. Autor: Rešid Hafizović / preporod.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Zatvori

Newsletter

Najnovije

Urednik

Mensur Kerla

Nastavnik Tefsīra i Povijesti islama u JU Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu | MA Tefsīra